Tin Ujević: SAN I LUDILO

Nakon praizvedbe predstave San i ludilo 1976. u suradnji s Arsenom, koji je s Matovićem više od 35 godina gradio živi portret Tina Ujevića, pojavljuje se Sara Renar koja svojom glazbom i pjevom nastavlja Arsena i Tina. Goran Matović autor je kolaža, Sara Renar glazbe, Anica Tomić umjetnička je savjetnica, a Marko Mijatović oblikovao je svjetlo. Nova verzija predstave posveta je Tinu i njegovu velikom interpretu Arsenu Dediću.

San i ludilo je izraz odanosti pjesniku koji je u Goranu Matoviću i Sari Renar dobio vjerodostojne tumače. U cjelovitoj viziji zrcali se lucidno i ispaćeno lice neumrlog Tina, koji u svakom vremenu traži i nalazi novu publiku. Sudionici scenskog kolaža San i ludilo rekapituliraju djelo Tina Ujevića. Posrijedi je osebujni hommage Tinu, velikom hrvatskom pjesniku i boemu. San i ludilo trojstvo je gradiva i osebujne montaže poznatih i manje poznatih pjesama, zatim Ujevićeve aforistične pjesničke proze i odabranih mjesta njegove ispovijedane esejistike: Ispit savjesti, El sentimiento de la vida i Pobjeđujem hljeb. San i ludilo trostruka je ispovijed: Ujević, Matović, Renar.

Magija je prva riječ koja nam pada na pamet kad pomislimo na učinak pjesništva kakvo je Ujevićevo, koje sve kazano preobražava i svemu slućenom daje moć i ljepotu kakvu prethodno nije imalo. Goran Matović i Sara Renar dozivaju magični govor velikog Tina.

“Nakon Arsena, koji mi je predložio da Ujevića izvodimo u dva glasa, odlučio sam pozvati Saru koja me svojim pjevom i glazbom podsjeća, kako bi rekao Tin, na osobu složenu od više drugih. Anica Tomić redateljskim umijećem dobro je osjetila ritmove nemirne ispovjedi genijalnog pjesnika. Marko Mijatović oblikovao svjetlo i sjene za San i ludilo. Ivana Vučić s posebnim dizajnerskim rafinmanom osmislila i oblikovala vizualni identitet predstave. Ujević je naš Anđeo tuge, nomad ljepote i zato mu se ponovno vraćamo. G.M. Ujević za sebe tvrdi da je “jedna osoba složena od više drugih”. Svoja nova lica Tin otkriva u gradovima koje je mijenjao u potrazi za samoćom. Samoća ga dovodi u poziciju da gledajući u sebe, vidi svekoliku dramu svijeta.

Ujević je naš: Anđeo tuge i nomad ljepote.”

Goran Matović